Vraćajući se iz Porezne uprave na posao potrčao sam da dostignem tramvaj broj sedam (7). Trebao sam izaći na križanju Držićeve i Vukovarske. Ustao sam se pola stanice prije kraja i uputio ka stražnjim vratima prvog vagona.
U trenutku prelaska preko križanja Držićeve sa Vukovarskom desilo se zlo i naopako. Horor! Panika! Puno prije nego što sam planirao mogao sam se susresti sa svojim stvoriteljem, velikim procesorom na nebesima! Tramvaj je iskočio iz tračnica i lupio u nadolazeći tramvaj broj 14. *bam* Na našu veliku sreću nije došlo do direktnog udarca. Lupili smo ga sa strane i nastavili kliziti na čeličnim kotačima vrućim zagrebačkim asfaltom koji se spremao napiti svježe krvi. Bilo je pitanje trenutka kad ćemo se prevrnuti na bok. Babe su vrišćale i spremale se za sigurnu smrt.
Bar je tako djelovalo. Poznato je da na tom križanju često iskaču tramvaju iz tračnica. Nakon 2-3 takva iskakanja tek i postaješ pravi Zagrebčanec! Obadva tramvaja su išla izrazito sporo. Naš je iskočio iz tračnica i lupio nadolazeći sa strane. Bio je to lagani udarac, uz dosta cvilenja kotača i metala koji se tarao jedan o drugi. Drugi tramvaj je prošao pokraj nas i ostavio nas nasukane na pola križanja. Ništa strašno u biti. Uhvatio sam se čvrsto za šipku u slučaju da dođe do prevrtanja (malo smo se bili nakrivili a mene je bilo strah da mi se MacBook ne polomi u slučajnom padu).
Ono što je problematično u cijelom sudaru su proklete babe u tramvaju. Imao sam osjećaj kao da smo pokupili pola staračkog doma koju stanicu prije. Čim je došlo do iskakanja iz tračnica njih 5-6 je počelo vrištati, od kojih se jedna naročito isticala. Bio sam na dosta koljevina svinja (kolinje, svinjokolja, …) i sa sigurnošću mogu reći da svinja koju čeka sigurna smrt ne može toliko skvičati. Zanimljivo je koliko jednu bezazlenu situaciju par histeričnih baba može nabrijati. Anyhoo, čim smo stali svi su se nagurali na jedina otvorena vrata. To su bila ona prednja. Naravno, histerične kakve već jesu htjele su preko izrazito prometnog križanja dijagonalno pretrčati na drugu stranu! Čak su i pokušale ali nakon što su shvatile da 3 trake jurećih automobila hitaju ka njima brzo su ustuknule natrag. Skvičanje, kokodakanje i naguravanje koje je trajalo dobrih pet minuta. Nisam mogao izaći van. Želio sam napraviti jedinu moguću stvar, izaći van i hodajući uz stranu tramvaja (koja je bila automobil free) doći nesmetano do pješačkog prijelaza. Bez naguravanja to nije bilo moguće. Riječi nisu imale nikakvog učinka.
Da sam se našao sa ovim babama na katamaranu Split-Hvar koji tone nakon slučajnog sudara sa trajektom Sv. Petar (koji prometuje na liniji Split-Vis), zasigurno bih se udavio pokušavajući pronaći put do palube. Nadam se da neću morati raditi plan evakuacije za svako buduće putovanje.