Trenutno sam nešto više radio na relaciji Amsterdam-Zagreb. Na zadnjem povratku (put je naravno skraćen zbog koronice) su me na aerodromu sanitarni inspektori stavili u samo izolaciju na 14 dana. Svi u nizozemskoj firmi rade od doma tako da ništa od toga nije bilo problem. Cijelo vrijeme osjećam neki pritisak u plućima, imao sam povišenu temperaturu i bolove u zglobovima. Naravno, svi su – “Zovi doktora! Jesi zvao doktora? Zovi doktora!”. Na kraju, da djelomično i opravdam na poslu par dana nerada i smirim ljude oko sebe odlučim da nazovem doktora.
“Dobar dan”, “Dobar dan” sa doktorom završi da me on ponovo nazove i kaže – “Zovi ovaj broj”. Zovem ja taj broj i opet opišem što se dešava. Oni vijećaju da li da me šalju na zaraznu ili negdje drugdje. Kažu – “Imate li koga da vas odveze gore? Ne možete ići taksijem ili gradskim prijevozom. Svakako dođite sa punim telefonom.”. Kažem – “Možda imam”. Nemam previše vremena ali prva osoba koju pitam mi kaže – “Ma moraju te oni odvesti gore ako ideš na zaraznu, neću te voziti”. “Đubre”, kažem ja u sebi i eto me opet netko zove. Kažu- “Imate rezerviran termin u 18:30 na zaraznoj…”. Kažem ja da će mi trebati prevoz jer mi je “frend” rekao da me neće voziti. “Kako to… pa uzet ćete mjesto nekome kome treba.”. Kažem kako mi je žao ali da jednostavno nisam u ovih 2 minute našao nekog a nisam siguran da ću naći. Ništa, kaže ona da će netko doći par minuta prije tog termina da me pokupi. Nije zadovoljna.
Nitko mi se nakon toga nije javljao do negdje 23:00. Dispatcher iz Saniteta je i govori mi da me vozilo čeka dolje te da ponesem masku i još par stvari. Zove me opet i kaže da će se još par osoba koje su potencijalno bolesne voziti u kombiju i da si svakako uzmem rukavice i šal preko maske ako imam. Pokušavam u žurbi da se sjetim gdje mi je šal. Ubundavam se u šuškavac koji će se lako dati oprati, puni džepovi gluposti koje će mi možda ustrebati i lagano shvaćam da sam masku trebao zavezati prije nego što sam stavio rukavice. Anywho, spremim se u roku 2-3 minute i silazim dolje.
Dolje me dočekuje vozač u onom bijelom zaštitnom odjelu s maskom i zaštitnim naočalama. Otvara kombi i kaže mi da odem u zadnji red jer ćemo pokupiti još par ljudi. Sjednem. Vidno je dezinficiran jer je sve vlažno unutra. Pičimo do Sestara Milosrdnica da pokupimo prvu osobu. Ispituje me vozač zašto idem na testiranje. Zanima ga da li se dobro zarađuje kad je čuo da radim u nizozemskoj. Malo si dečki spikaju. Gore pokupimo neku mladu djevojku. Smješta ju na red sjedala ispred mene. Hoody na glavi, maska a na leđima neka mala simpatična torbica. Kaže mi vozač da je strankinja pa da si možemo na engleski. Nekako nismo bili raspoloženi. Ona je cijelo vrijeme bila na telefonu a ja sam lagano gledao van kako vozimo praznim ulicama. Na radio stanici slušam razgovore između dispatchera i vozača saniteta. Vozač gradske čistoće slomio nogu. Policija pokupila neku djevojku, treba ju voziti na testiranje.
Stanemo u Ul. Nikole Tomašića, čekamo nekog. Dispatcher zove osobu i upozorava vozača da je starija osoba u pitanju pa će joj trebati više vremena. Bakica neka u mantilu izlazi iz zgrade. Mi se pomaknemo da ona može lakše ući. Vozač izlazi van da joj pomogne. Pokraj nas ispred “Veganšpeka” nekih 5-6 mladih osoba koje nam se smiješkaju. Slikaju nas. Negdje po Instaćima kolaju slike mene kako zamotan na zadnjem sjedalu sanitetskog vozila gledam van. Ulazi baka koju smješta u prvi red sjedala. Krećemo ka klinici za infektivne bolesti.
Lik na ulazu nam govori da idemo “dolje”. Za razliku od mene vozač zna gdje je to i lagano se pridružujemo ostalim kombijima. “Šator je zatvoren”, govori nam vozač. Nemam pojma što to znači ali on izlazi van da provjeri sa ostalima. Izgleda da šator ima veći kapacitet ali ovako navečer (nekih 23:30) se rade testovi kraj zgrade. Izlazimo van. Vozač nas pozdravlja i poželi nam sreću. Zbunjen gledam. Starija gospođa koja je s nama došla kaže – “Mora nas sanitet odvesti ako nas je odveo.”. To me smiruje i kažem to na engleskom maloj Nicholson-ovoj (kasnije saznao da se treća suputnica tako zove). Čekamo jedno vrijeme. Gornja slika je gdje se ovo sve dalje dešava.
Doktori u onim zaštitnim odjelima, pokriveni od glave do pete (cipele, glava, oči, …) vade brisove. Ekipa onako okolo na nekom razmaku. Neko na prilazu, neko na travi, neko kod aparata za sokove. Neki došli sanitetom a neki svojim prijevozom. Dolazi i drugo vozilo koje dovozi onu djevojku koju je policija privela. Odmah je sjela van na ulaz, spustila masku i uvalila zapaljenu cigaru u usta. Puši jedno vrijeme dok ju nije vidio doktor. Donosi joj novu masku i baca cigaru. Zbunjen njenim pitanje vidno iziritiran joj odgovara – “Ne, ne možeš pušiti PREKO maske.”. Dolazi sestra i onako kroz prozor iz zgrade nas ispituje brojeve telefona. Kad smo dali brojeve kažu nam da se pomaknemo do žutog znaka. Dođem do one starije gospođe s kojom sam došao. Smrzava se u običnom ogrtaču ona tako idućih sat i pol na otvorenom (nekih 9C kaže Google). Malo pričamo i kaže ona da je došla jer joj je muž jučer zaprimljen ovdje jer je bio pozitivan na koronicu. Samo sam napravio par koraka dalje od nje i počeo gledati prema livadi. Oduvijek sam volio livade.
Zapisuju onu mladu djevojku koja je došla sa policije. Baš je dobila onu nadrkanu sestru. “Zašto ste došli?” upita ju onako pivišenim glasom. Objašnjava kako je došla sa policije. Sestra ne kuži. Ispituje dalje. “37.5 nije nikakva temperatura! Zašto si došla! Kako to misliš, pokupila te policija?! Gdje te pokupila.”. Trajalo je to nekih dobrih 5 minuta. Svima je bilo jasno čime se ta djevojka malo tamnije kože i ne baš najbolje hrvatske gramatike bavi ali eto, djelovalo mi je da je ova baš uživala u ispitivanju. Kad ju je popisala malo se šetkala okolo i žicala telefon da “nazove doma”. Šetkala se okolo tako skoro sat vremena dok ju neka druga sestra nije počela ispitivati zašto je tamo. Oboje su se složili da ne bi trebala biti gore i da je možda najbolje da ode doma. Za svaki slučaj, ako sutra bude imala simptome najbolje da se opet javi. Pozdravljamo se.
Čekamo tako vani ispred zgrade (testiranja se rade ispred zgrade a u 4 prostorije uvoze samo ekipu koja nije mobilna). Neki lik se raspituje tko će ga odvesti doma. Tad sam, skupa sa još jedno 5-6 ljudi gore, saznao da se sanitet mora naručiti da te odveze ali i da te odveze s te lokacije. “Netko mora napisati putni nalog”. Netko drugi je naručivao za mene sanitet tako da mi je čudno da nisu sredili i prijevoz natrag. Anywho, jedan od likova je bio uporan i čekao je sanitet dobrih sat i pol vremena. Teatralno je odlazio 2-3 puta jebeći mater svima i govoreći da će ići taksijem. U jednom od mnogih rasprava sa ekipom pitao ga je doktor – “Imate li vi svoj prijevoz?”. Lik ga gleda i onako smirenim glasom mi kaže – “Da imam, ne bih došao sanitetom.”. Doktor se složio s time. Kaže mu da sredi sa sanitetom to a ne s njima. Kaže lik da ih je upravo zvao i da su mu rekli da to mora srediti sa sestrama ovdje. Mislim da je na kraju sredio. U jednoj od rasprava sa sestrom pita ga ona – “Jel vaš broj telefona…” i reče moj broj. Mašem ja, ne, to je moj broj telefona al su sjebali jednu znamenku. Kaže ona super, jer nikako me nisu mogli dobiti. Iskomuniciramo pravi broj telefona.
Dolazi mi lik i pita jel to ona rekla njegov broj telefona. Misleći da sam možda krivo pretpostavio pitam ga koji mu je broj telefona. Ne zna on. Nema baterija ili su jako slabe i on ne zna svoj broj telefona. Kažem mu da bi to mogao biti problem. Lik djeluje kao netko tko često ide sa raznim bolestima do doktora. Ispada da je lik pod izolacijom i da nije smio van ali da i dalje ide na posao. Kaže da će dobiti otkaz na poslu ako se ne bude pojavljivao. Ako sam dobro shvatio. Mali je to prostor i sve čuješ jer se nadvikuješ sa sestrom na neka dobra 3 metra razdaljine.
Zove me sestra iz zgrade na telefon. Zanimaju je moji podaci. Ime, prezime, OIB, broj zdravstvene, gdje radim… Jako ljubazna i imala je dosta razumijevanja dok sam izvukao naočale, dokumente i u mrkom mraku uspio na zdravstvenoj naći prave brojeve.
Dobrih sat vremena smo čekali na toj hladnoći. Došlo je još par vozila sa nepokretnom ekipom koju su unjeli unutra. Starije osobe koje izgledaju kao zombiji. Bila je čak i jedna mlađa osoba koja je bila bijela kao papir. Shvatiš malo bolje tko su ti kritični pacijenti. Zove mene doktor na telefon. Pita me gdje sam. Gledam oko sebe pomalo zbunjen i kažem mu da sam “ispred”. Što god to značilo. Ispada da je on u uredu u zgradi. Ispituje me kad sam bio sve u nizozemskoj, koje simptome imam, jesam li alergičan, jesam li što pio od ljekova. Pita me i da li sam bio izložen osobi zaraženom ili koja je bila u doticaju s koronom. Onako šaljiv kažem mu da jesam, ovdje ispred dok čekam. Kaže mi on da se ne šalim već da mu ozbiljno odgovorim.
Opet čekam. Sestre imaju samo masku preko usta. Imaju otvorena vrata od svoje ordinacije i čujemo ih šta pričaju unutra. Kaže jedna – “Ja i ne stavljam rukavice više. Pa jasno vam je da ćemo svi ovo dobiti!”. Super, kažem si ja. Dolazi nova ekipa za brisove i negdje oko 00:45 počinju uzimati brisove. Kaže ona “Erlaković”. Kažem ja da nije. Kaže ona da će sigurno sve biti u redu ali reći će ovima da promjene ime. “Ma sigurno je na uputnici dobro.” Jako ljubazna djevojka i kasnije smo sa sestrom ovo rješili. Uglavnom, gurne u grlo; gurne u nos. Shvatio sam da sam jedan od rijetkih kojem nije smetalo. Stavi u bočice. Očita kisik u krvi s nekim uređajem koji se stavlja na prst. Kaže ona da moram sad sačekati jedno 5, 10 a možda i 15 minuta. Čekamo u biti doktora da vidi brojeve i napiše mi povijest bolesti. Sestra kaže da nije bitno. Tehničarka kaže da je. Čekam još jedno vrijeme.
Dobijem neke papire. Kažu mi da će me nazvati na telefon da mi kažu rezultate. Pozdravljam se sa svima i odlazim doma. Pješke.