Kad se radi o vrednovanju svog rada i znanja te sklapanja povoljnih poslova ja nekako uvijek ispadnem totalni kreten.
“Hrvatski pojmovnik glazbene informatike” koji sam radio za Stanka je još jedna od mnogih u nizu mojih pušiona. Poznajući sebe nekako znam da će ovakvih situacija biti još. Sad kad se sjetim, ima tome dvije godine da sam ja započeo na tome raditi. Sve je to krenulo kao “imam jedan super poslić koji je dobar za tvoj tamtam i za njega ćeš dobiti 0 (nula) kuna”. Dovraga, ne želim se ni prisjećati razloga i okruženja u kojemu sam tada honorario da sam pristao na tome raditi. Projekat koji nema nikakve veze s onim što radim, projekat koji samo usporava i uvelike otežava ono što radim. Oh, koliko sam se samo puta u ovom i mnogim ostalim projektima naslušao “to je tamtam” misleći pritom na moj besplatan angažman i rad. Koliko sam samo puta oblačio odijelo kretena (koje držim uvijek negdje pokraj radnog mijesta) da se uživim u ulogu tog fiktivnog tamtam-a te da se naslušam tih pričica i svojim noćima, vikendima i vremenima u romingu (u svom trošku) odrađivao poslove nesposobnih i neodgovornih projekt wannabe managera, sistem administratora, web “designera” sa studija designa i kunst meistera bez para na računu. Cijeli taj moment u kojem se ja moram ispričavati i zahvaljivati nekome što trošim svoje vrijeme i novac da nekome drugome učinim uslugu….eh… Aco.. Aco…
Bilo kako bilo, nakon te neke dve godine povremenog rada i tlačenja (najdraži su mi sms-ovi u 2-3 ujutro… jer jebemu, njemu su njegovi podatci jako bitni) i zahtjeva koji uvelike premašuju granice one prvotne “uslugice” (dovraga, od samog početka je to bilo tako i zamišljeno) baš u onom povoljnom trenutku kad sam i dobio neke novce na račun od toga ja sam odlučio od svega odustati. Taj prokleti sms negdje duboko u noći koji je prekinuo moj san me potaknuo da se zapitam “koji kurac ja to radim uopće…”. Našao sam nekoga da me zamjeni i dovrši taj projekat u php-u (oh da, ja sam da se zadovolje svi ti zahtjevi rewriteao cijelu stvar iz Pythona u PHP). Sav brutto iznos koji mi je isplaćen predat ću tom novom liku i to je to…. (oh da… ja sam na račun dobio tisuću i nešto kuna manje tako da ću ja dok mi ne dodje povrat poreza za nekih pola godine i više biti u minusu za taj iznos. toliko mi je muka od svega, ta prokleta mučnina koja me tjera na bljuvanje, da me i nije briga). Ja jednostavno ne mogu i ne želim više i za to mi je trebalo dvije duge godine, dosta tlačenja od strane Stanka pa čak i prokazivanja i objašnjavanja na core sastancima njih2 instituta. Majke ti… katkad se zapitam kako sam sa svom tom svojom naivnošću i pronašao danas 20 kuna u džepu da si kupim sandwich i školjkicu od sira u Pan-peku.
Bilo kako bilo…. on je meni samo želio sve najbolje, njemu je žao, drago mu je da smo profesionalci i na razini profesije i da će se to dovršiti i eto ga…. boca vina u znak zahvalnosti…. bit će mi to najskuplja boca vina koju ću iskapiti u životu. Ali on the bright side, ako bih sve svoje poslovne pušione trebao poredati ova bi definitivno trebala zauzeti tek počasno drugo mijesto. O onoj prvoj, o propalim novcima, o vrijeđanju, omalovažavanju, podcjenjivanju, psihičkom iživljavanju te konstantnom prokazivanju i jebenim lažima neću ni pokušati razmišljati… Tko zna, možda je to sve već negdje daleko iza mene….