Pisajući tekst o povijesti novih medija u Hrvatskoj Klaudio me prisilio da se prisjetim davnih vremena mog uređivanja prvog e-zinea kod nas. Oh da… vremena “Neukusnog”.
Nekako sam preskočio svu onu kulturu BBS-anja. Tamo negdje 90etih počeo sam prostituirati svog pekinezera ne bi li namaknuo sredstva za kupovinu Amige. Zbog nekih glupih razloga to se nikad nije finaliziralo, što je možda čak i dobro jer bi ta Amiga skupa sa svim mojim stvarima ostala u Petrinji dok smo bježeći zbog rata došli u Zagreb. Preživljavajući po nekim vlažnim zagrebačkim podrumima telefonska linija i modem na posuđenom XT-u me baš nekako i nije razveselila. Tako negde ’93, nakon Paletovog predavanja u mojoj srednjoj školi, desio se aco@srce20.srce.hr. Klincu sa 17 godina u to doba jedan DEC 5000 sa Ultrixom (sa gomilom tekstualnih VT terminala) spojenim na Internet izgleda kao najjebenija stvar ikad! Tja… bilo je to prije 15 godina u doba danas već izumrlih protokola i servisa te hardwarea i operativnih sustava koji zvuče kao da su došli iz nekog crno bijelog filma. Sve to eksperimentiranje sa novim, provaljivanje (i sastanci kod ministrovog zamjenika oko preuzimanja odgovornosti za zlodjela i usmjeravanja potrebe za istraživanjem ka nečem pozitivnom) na druge strojeve zbog potrebe za nužnim dodatnim diskovnim prostorom te druženje i razmjena znanja sa gomilom super ETF-ovaca i sličnih sebi na SRCEtu… Ko što bi rekli u Mastercardu… Priceless……
Anywho, stvari su se počele dešavati eksponencijalno. Gomila različite ekipe koja se svakodnevno druži u fizičkom prostoru SRCEta i virtualnom svijetu hrvatskog interneta. Jedan community u stvaranju. Prejebeni IRC izleti po zagrebačkom gorju koje je organizirao Zrin. Veliki IRC tulumi. Druženja u Medvedrgadu…. Golema pozitivna energija koju je teško opisati i dočarati. U svemu tome negdje ’95 dok sam lagano gubio interes da dovršim maturalni rad na temu “Simulacija sunčevog sustava” rodio se “hr.alt.flame”. Lagano bijesan kad sam shvatio da sa 512Kb video karticom neći postići što sam želio nakon nekih rasprava sa Chonkijem oko html izdanja Guide (hrvatskog Amiga magazina) i rasprava na Newsima oko otvaranja hr.alt.flame grupe rodio se prvi izvorno Internet based e-zine kod nas. “hr.alt.flame”.
Iz cijele te neke kulture koja se počela rađati i mojom oduševljenošću sa “Cult of dead cow” i sličnim uradcima po US of A se izrodio hr.alt.flame. Doba sporih veza. Doba carnetovih modemskih ulaza koji se nisu baš dobivali iz prve. Doba preskupog… kako god se ono zvao t-com u to doba. U to neko doba kad je Mosaic bio standard izašao je nulti broj koji je bio dosta dobro prihvaćen. Uskoro je izašao prvi broj i taj se desio prvi problem. Pušiona. Tema prvog broja bio je Oleg Maštruko, jedan od BUGovaca. Svakodnavnu diskusiju sa Newsa prenio sam u magazin. Povijest Olega Masturbijka sa ilustracijom u kojem puši ku*ac Billu Gatesu nije bila najbolje prihvaćena od strane nekih ljudi. Meni je bilo rečeno da moram prestati sa “hr.alt.flameom”. Ja sam učinio jedinu moguću stvar u tom trenutku, zagasio sam “hr.alt.flame” i pokrenuo “Tasteless” ili u narodu poznat kao “Neukusni”.
U svemu tome desila se još jedna zanimljiva stvar. Ako uzmete te prastare brojeve BUG-a i prolistate Olegove članke vidjet ćete da se u velikom broju screenshotova onako slučajno ali konstantno spominju mailovi trojice Aleksandara od kojih sam jedan bio ja. Pomalo je smješno otvoriti novine i u članku o zadnjoj verziji mail clienta vidjeti svoj email kao example. Ako se pitate “da li sam…” odgovor je “ne”. Nisam nikad primio niti jedan od tih slučajno poslanih mailova.
Doba sporih veza. Osim što je bio online dilale su se okolo i ZIP/ARJ/RAR arhive. Lakše i jeftinije je to skinuti doma na računalo pa onda čitati. Puno prije doba feedova kad se s jednim klikom pretplatiš ekipa je radila taj dodatni trud ne bi li po svojim 5.25″ i 3.5″ disketama kopirala tvoj materijal i nosila doma. Jedan članak nikad nije bio dovršen u prvom broju i od tad sam se držao tradicije. U svakom broju uvijek je bio jedan članak koji je nedostajao. Druga stvar koju sam namjerno furao kroz sve brojeve je da sam konstantno pisao biJo umjesto bio. Iz meni nekih čudnih razloga to mi je bilo jako smješno. Drugima nije i konstantno su mi ukazivali na tu grešku (iako sam u predgovorim spominjao da nema potrebe za tim).
To je okruženje slobodnog softwarea. To je doba kad smo entuzijastično osnivali hrvatsku udrugu linux korisnika. To je doba kad smo uživali u slobodni da istražujemo i saznajemo novo (što naravno ne znači da neka druga ekipa danas ili za 100 godina neće raditi to isto). Mene je naravno zainteresirao Postscript. Iz te male zabave desila se jedna stvar koju ja danas smatram dosta bitnom u cijelom tom razdoblju “Neukusnog”. Naime, mislim da je u broju 8 logo ispao u ćirilici. Ćirilični logo se ponavljao u par idućih brojeva (sa snjegom i bez) a tekstovi u ukrasnoj ćirilici su se pojavljivali i u nekim člancima koji su se ticali Štjefa, djelatnika MORH-a. Iz više različitih izvora u to doba vladavine HDZ-a dobivao sam informacije da pazim što radim na to što objavljujem jer postoji ljudi i institucije koji su zaduženi da to sve prate. Ehhh….
Još jedna od smijelijih stvari koju smo učinili je broj 6. Broj 6 je bio parodija na novoizašli CARNetov site. Još jedna pušiona. Zbog čega? Kad je čovjek mlad često voli nepravdu shvaćati na osoban način. Na neke informacije o tome kako se koristi državni budžet na sadržaj i opremu koja se distribuirala određenim (po meni tada) “podobnim” ljudima a uskraćivala (po meni tada) ljudima koji su to jednako zaslužili rodio se ovaj broj. Jebena pušiona koja je ako se ne varam tada rezultirala uskraćivanjem meni privilegiranog pristupa u neke dijelove SRCEta. Ehhh… Ne se zajebavati sa strukturama moći. Ne sjećam se točno ali nekako se u to doba i povećalo moje oduševljenje sa strukturama PMF-a i IRB-a. Jebote… imaš ono 18 godina i zovu Dogana i mene da dodjemo na IRB da se brinemo o nekom Linux serveru koju ima direktan link na jebeni CERN. Direktan link ka CERNU kako bi hrvatski znanstvenici sa IRB-a imali bolji i brži pristup. Iliti link brži od ostatka hrvatskog Interneta ka ostatku svijeta.
Jedna od najboljih stvaru koju sa Neukusnim nisam nikad napravio je broj 16. Taj neki broj 16 se skoro pa desio desetke puta ali ono o čemu ja pričam je o cijelom mailboxu koji sam dobio od nepoznate osobe. Mailbox koji pripada osobi iz struktura moći u kojem se nalaze interne prepiske poprilično povjerljivog sadržaja. Da se pitalo samo mene još bih to nekako i objavio ali ipak sam nakon nekih kratkih rasprava sa Doganom odustao. Jebeno smart choice.
Jedna od super stvari koja se dešavala u cijeloj toj priči je naravno ekipa koja se počela uključivati. Jedan od najjebenijih je bio “Tasteless High Culture” koji je radio Matija K (nisam baš siguran da li da objavljujem puna imena). Iz same skraćenice THC da se shvatiti o čemu se radilo. Super mi je bilo kad sam saznao da su neki članci samoinicijativno prevedeni na njemački. Bilo je dosta super priloga kao što su kvalitetni članci i osvrti što je ekipa pisala. Jedan od super likova je Silvio Klaić koji je na HP-UXovim grafičkim terminalima u XPaintu (to je u rangu Painta koji defaultno dolazi uz Windowse) sredio neke super foto montaže i ilustracije. Po meni nešto u rangu onih videa što se danas mogu naći na youtubeu o ekipi koja udara dupe u Mirkosoftovom Paintu.
Sve je to bila jedna opaka zezancija, previše referenci na neke interne događaje i nekvalitetnih kretenarija kojih se danas sramim, ali eto… u ono doba je to nešto značilo. Članci o izmišljenim slovenskim bendovima (nakon kojih se uredno dobivaju narudžbe za njihove audio kasete), savjeti kako krasti u trgovinama, članci o umjetniku čiji je kunst ubijanja sa kalašnjikovom, savjeti kako se najlakše ubiti, savjeti kako parsati dBASE-ov DBF format, detaljna reportažao osobi broja i slično. Nekoliko neugodnih susreta sa strukturama moći untar Carneta i ako se ne varam povod članku Dragana Petrica u nekom od onih ugaslih časopisa na hrvatskoj sceni. Dvije jebene stranice o meni i Amarau Aganoviću sa njima skandaloznom ilustracijom Amara nakeljenog na golo tijelo ogromne žene….
OBAVIJEST! LIK NA GORNJOJ SLICI NIJE ACO. MNOGI TO POMISLE, ALI ETO. NIJE ACO. ZA VIŠE DETALJA POGLEDAJTE OVDJE.
Ilustracije su orginalno iz tog doba….
